Faza separacije

Naša iskustva

Premda ću se prilično zadržati na pojmu «faza separacije», nemam za cilj približavati  i pojašnjavati tu fazu. Ovo je moje svjedočanstvo o osvještavanju biti roditeljstva (i samosvijesti) koje je započelo ulaskom moje djevojčice u navedenu fazu, stoga ju toliko naglašavam. Tijekom svjedočenja često ću, namjerno, ponavljati kako bih naglasila važnost izrečenog.

Moje svjedočanstvo, iz perspektive majke, obilježeno je fazom SEPARACIJE, odnosno TERRIBLE TWO fazom, kako se često naziva.

Izraz FAZA SEPARACIJE mi je draži i bliskiji od izraza TERRIBLE TWO.  Zašto?

Dok faza separacije jasnije upućuje na djetetove osjećaje i doživljaje a javlja se oko druge godine života, naziv terrible two upućuje na grozne dvogodišnjake koji su u stanju «izluditi» roditelje.

Iako je djetetovo ponašanje jednako, bez obzira kako mi ovu razvojnu fazu nazivali, moja percepcija kao majke dvogodišnjeg djeteta potpuno je drugačija, a moj odnos prema djetetu adekvatniji ako govorimo o fazi separacije.

Premda sam, još u trudnoći, posvetila mnogo vremena čitajući preporučenu literaturu koja mi je trebala pomoći u roditeljstvu, u praksi sam se našla u zamci, nemoćna, s osjećajem roditeljske nekompetentnosti.

Do druge godine djetetova života, neznajući ništa o teoriji ATTACHMENT PARENTING-a, najveći dio te teorije zapravo sam primjenjivala intuitivno.

No, nakon drugog rođendana, početkom separacijske faze, između djeteta i mene počinje se nazirati jaz.

SvjedocanstvaRoditelja2

Iz nerazumijevanja faze separacije (odnosno, nerazumijevanjem djetetovih osjećaja tijekom te faze) postavljam čvrste, čak prečvrste granice i uvodim pravila ponašanja, smatrajući kako moje dijete nije dovoljno kompetentno (veliko) za neke oblike suradnje, dok je, smatrala sam, moj zadatak «odgojiti» dijete u pristojnu, zadovoljnu i sretnu osobu.

Pod utjecajem obiteljskog naslijeđa (obrazaca ponašanja i poimanja «odgoja»), surovosti i tempa svakodnevice (imala sam prilike blisko se upoznati i sa drugim kulturama , da bih kasnije osvijestila njihove prednosti i dobrobit u odnosu na našu,zapadnjačku kulturu), razne literature koju, ustvari i nisam dobro razumijevala, odnosno, koju sam predoslovno shvaćala i primjenjivala.

Primjerice, dnevnu rutinu strogo sam odredila a ustupci su bili rijetki, gotovo da ih nije bilo (bojeći se, pritome, kako popuštajući djetetu šaljem pogrešnu poruku, što naravno nije točno). Dijete je, naravno, sve više iskazivalo svoj bunt protiv ovakvog «režima».

Nisam popuštala, slijepo i doslovno vjerovala sam literaturi., kulturi i tradiciji; iako mi je «srce» govorilo drugačije, nisam mu se usudila vjerovati.

Dijete je sve izražajnije pokazivalo nezadovoljstvo.

Sve češče sam si postavljala pitanja: «Gdje griješim?», «Jesam li dobra majka?», «Zašto je dijete nezadovoljno kada činim sve za njezinu dobrobit?».

No, da li je to bila istina? Naravno da svaki roditelj želi da mu dijete kroz sretno djetinjstvo odraste u sretnog čovjeka, no je li i sebi i djetetu omogućio uvjete za ostvarenje tog cilja? Našla sam se u situaciji i uvjerenju da svoje dvogodišnje dijete uopće ne razumijem. Srećom, djetetov silni bunt i suprugova «djetinjastost» («Ma neka dijete skače po lokvicama, pusti ju, to je gušt. Ti se toga ne sjećaš?»), natjerali su me u kut i tada sam potražila stručnu pomoć.

No, kao i mnogi roditelji, bila sam u zabludi te sam umjesto za sebe, pomoć potražila za dijete. Dobila sam razne stručne savjete ali pomaka na bolje i dalje nije bilo. Sve više sam uviđala i prihvaćala da negdje griješim, ali gdje? Tada sam došla do terapeuta koji mi je, kao akutni problem, u individualnom pristupu pojasnio fazu separacije kroz koju je moje dijete prolazilo. Dok sam bila podučena i uvjerena kako je terrible two faza u kojoj dvogodišnje dijete ispituje granice, pokušavajući ih proširiti svojim buntom (gdje je roditeljski zadatak čvrsto braniti te «bedeme» bez obzira na sve), faza separacije uvela me u čarobni svijet dubokih dječjih osjećaja i shvaćanja.

Objašnjeno mi je na radionicama "Prirodnog roditeljstva" kako dijete u toj fazi počinje poimati svoj identitet, doživljavati se kao individuu neovisnu o majci (i «okreće» se prema ocu), što do druge godine, prirodno, nije kadro. Bunt koji iskazuje i egocentričnost koja dolazi do izražaja (ne želim sada jesti, ne želim sada spavati, ja to mogu sam, ja, ja, ja...) zapravo je «gorivo» koje mu pomaže da se «otisne» od majke potvrđujući samome sebi (i dokazujući majci) kako je ono individua s vlasitim osjećajima, shvaćanjima, mišljenjima, željno novih iskustava iz kojih će učiti uz roditeljsku podršku.

Dijete želi biti samostalno (adekvatno dobi) i to jasno pokazuje a na roditelju je da ga u toj namjeri razumije i podrži.

Moja želja za promjenom u roditeljskom smislu, bila je izraženija nakon što sam pročitala knjigu «Otrovni roditelji». Premda ima prilično surov naziv, ne govori samo o surovim roditeljima, već i o roditeljima koji su iz vlastitog neznanja, nehotično «ranili i obilježili» vlastitu djecu. Svome djetetu to nisam željela učiniti.

Osim toga, duboki trag na mene je ostavila i rečenica «Mi nismo odgovorni ZA svoju djecu, već PREMA svojoj djeci».

Nadalje, granice i rutina svakako trebaju postojati, no potrebno je znati njihov PRAVI smisao i značenje. Kada se na prvo mjesto stave osjećaji (kada zaista, iz osjećaja vjerujemo u ono što činimo/govorimo), a tek onda (sa)znanja i iskustva, na pravom smo putu da u odnosu s djecom postupimo ispravno. Kada sam shvatila važnost i značenje separacijeske faze u razvoju svog djeteta, roditeljstvo je dobilo drugačiju dimenziju a odnosi unutar obitelji postali su kvalitetniji, iskreniji i dublji (premda sam prethodno bila uvjerena da smo na samom vrhu). Put do osvještavanja o kome svjedočim bio je trnovit i dug. Kod nas je trajao nekoliko mjeseci, no to nikako nije obeshrabrujuće. Rezultirao je skladninim odnosima unutar obitelji koji proizlaze iz istinskog razumijevanja djeteta i njegovih kompetentnosti. Sa suprugom sam napokon pronašla zajednjički jezik, kada je o roditeljstvu riječ. Kako literaturu o roditeljstvu nije «gutao» u mjeri u kojoj sam ja, više se je oslanjao na svoju intuitivnu stranu u odnosu prema djetetu, što ga je činilo adekvatnijim, iskrenijim roditeljem. Hvala mu na tome!!!

Hvala i mojoj djevojčici koja je imala dovoljno snage i upornosti, što nije odustajala od sebe i time mi ukazala na problem. Volim što je «tvrdoglava».

Premda se iz ovog svjedočanstva može učiniti kako odbacujem literaturu o roditeljstvu, to nipošto nije točno i rado bih pojasnila. Postoji literatura i «literatura», no bitno je shvatiti kako na svijetu postoji preko 5 milijardi različitih lica, otisaka prstiju... a time i jednako toliko različitih osobnosti. Individua!!!

«Recept» za uređenje odnosa među individuama ne postoji. U moru ispravnih savjeta, koja je kombinacija adekvatna za moje dijete i mene? Odgovor na to pitanje zna svaki roditelj koji osluškuje djetetove i vlastite «impulse». Knjige o roditeljstvu jesu pisali stručnjaci, svoje uporište imaju u znanosti i iskustvima. Svakako pomažu! No uopćene su, što je jednako tako normalno. Zato je bitno ne držati ih se kao «pijan plota», što sam sama činila. Temelji roditeljstva ne počivaju na knjigama niti tuđim iskustvima ali, svakako, potpomognuti stručnom literaturom  (odakle bih inače znala za fazu separacije koja je samo jedan mali djelić djetinjstva) i znanstvenim dostignućima s temeljima koji proizlaze iz vlastitog osjećaja samosvijesti osluškujuči vlastito dijete, mi roditelji najveći smo stručnjaci za svoje dijete.

Danas roditeljstvu pristupam na drugačiji način. Osluškujem vlastiti «impuls», bitniji su mi djetetovi osjećaji i znakovi koje mi šalje (nije ih uvijek lako «pročitati»)

kao odraz svojih osjećaja i mišljenja. Granice i rutina dakako postoje, ali s drugačijim predznakom i iz drugih pobuda. Naučila sam KADA i KAKO reći NE., postaviti granicu. Sada razumijem svoje dijete. I ne, nipošto nemam mirno i «poslušno» dijete. Ne želim «bonsai» dijete. Ona je vrlo živa, zahtjevna ali vesela, puna istraživačkog i avanturističkog duha. Nije joj lako biti roditelj, ali je sretna, ispunjena i samosvjesna, puna empatije. Faza separacije, iz mog narazumijevanja, započela je vrlo burno, no nakon što sam adekvatno «usmjerena», podržala sam svoju djevojčicu kako bi kroz tu fazu prošla što kvalitetnije, obogaćena novim iskustvima. Danas ima 4,5 godine, u novoj je fazi...tu smo da ju podržimo.

Upamtimo... «djeca nisu bojanke, ne možemo ih ispunjavati svojim najdražim bojama»

Mama

Maria Vitas

P.S. Zahvaljujem stručnom timu Udruge «Prirodno roditeljstvo» na strpljenju, individualnom pristupu i na tome što moje postupke i stavove nisu nikada osuđivali, već su mi strpljivo utirali stazu, podučavajući me i bodreći na putu do sadašnjih spoznaja i «titule» MAMA.

Podijelite sadržaj putem vaših socijalnih mreža:Share on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterShare on LinkedIn

Komentirajte

komentari