Svjedoci smo da nekim roditeljima roditeljevanje prolazi bez puno napora, njihova djeca su nekako kooperativnija, lakše je s njima i vidljivo je da imaju jako dobar odnos.
S druge strane, neki se roditelji jako muče, djeca su im jako jogunasta, neposlušna, dan s njima prolazi u neprestanom natezanju, a kasnije kroz osnovnu i srednju školu obično postaju djeca koja rade probleme i koju samo sa oštrim mjerama roditelji nekako drže pod kontrolom dok konačno ne stasaju, i neka se tada odbiju od roditeljskog doma. Mada većina obitelji ima elemente i jedne i druge spomenute krajnosti, ipak se možemo pitati zašto su neka djeca teška za roditeljevanje, a s nekom to prolazi bez puno napora i stresa. Prije odgovora moramo uzeti u obzir i činjenicu da nisu sva djeca ista kada se rode.
Djeca se razlikuju već sa rođenjem po temperamentu i senzibilnosti. Neka će biti urođeno osjetljivija, više će plakati i biti potrebitija, i više će ih povrjeđivati neadekvatna interakcija, a neka su u startu robusnija, življa, energičnija i nešto lakše se nose s emocionalnim povredama.
Postoji i normalni uobičajeni period oko druge godine kada djeca univerzalno postaju „neposlušna“ i uđu u fazu „neću“ i u toj fazi su djeca „legitimno“ neposlušna. To ponašanje je posljedica jako dinamičnih razvojnih procesa i mada nam je tada naporno s djecom, bez te faze ona nikada ne bi mogla postati samosvjesne osobnosti. No, ako apstrahiramo te pojave, općenito možemo vidjeti da postoje razlike u odnosu s djecom i ostaje pitanje –zašto? Odnosno, možemo se bolje upitati, ako nije razlog u nečemu urođenome, što je onda to što djecu čini lakom za roditeljevanje?
Comments are closed.