Ključ za uspješno i lako roditeljstvo

Svjedoci smo da nekim roditeljima roditeljevanje prolazi bez puno napora, njihova djeca su nekako kooperativnija, lakše je s njima i vidljivo je da imaju jako dobar odnos.

S druge strane, neki se roditelji jako muče, djeca su im jako jogunasta, neposlušna, dan s njima prolazi u neprestanom natezanju, a kasnije kroz osnovnu i srednju školu obično postaju djeca koja rade probleme i koju samo sa oštrim mjerama roditelji nekako drže pod kontrolom dok konačno ne stasaju, i neka se tada odbiju od roditeljskog doma. Mada većina obitelji ima elemente i jedne i druge spomenute krajnosti, ipak se možemo pitati zašto su neka djeca teška za roditeljevanje, a s nekom to prolazi bez puno napora i stresa. Prije odgovora moramo uzeti u obzir i činjenicu da nisu sva djeca ista kada se rode.

Djeca se razlikuju već sa rođenjem po temperamentu i senzibilnosti. Neka će biti urođeno osjetljivija, više će plakati i biti potrebitija, i više će ih povrjeđivati neadekvatna interakcija, a neka su u startu robusnija, življa, energičnija i nešto lakše se nose s emocionalnim povredama.

Postoji i normalni uobičajeni period oko druge godine kada djeca univerzalno postaju „neposlušna“ i uđu u fazu „neću“ i u toj fazi su djeca „legitimno“ neposlušna. To ponašanje je posljedica jako dinamičnih razvojnih procesa i mada nam je tada naporno s djecom, bez te faze ona nikada ne bi mogla postati samosvjesne osobnosti.  No, ako apstrahiramo te pojave, općenito možemo vidjeti da postoje razlike u odnosu s djecom i ostaje pitanje –zašto? Odnosno, možemo se bolje upitati, ako nije razlog u nečemu urođenome, što je onda to što djecu čini lakom za roditeljevanje?

Na ovo pitanje roditelji mi obično na radionicama i predavanjima prvo odgovaraju da je u pitanju dobra educiranost o roditeljstvu te poznavanje dovoljnog broja dobrih odgojnih metoda i tehnika. Tu se odmah postavlja pitanje zašto, unatoč istim metodama, roditelji s dvoje djece imaju s jednim dobar, a s drugim lošiji odnos, iako su imali isti pristup. Dakle, općenito metode i tehnike nisu ono što nam garantira da će nam s djecom biti lako, a pogotovo ne garantira da će njima biti ugodno i lako s nama i da će željeti biti bliski s nama. Prije bih rekao da metode i tehnike narušavaju stvarni odnos i dijete stavljaju u poziciju objekta, a ne subjekta, što ono odmah primijeti i ostaje razočarano s neautentičnim odnosom. Onda se javlja ideja da je rješenje već samo u tome da djecu trebamo samo jako voljeti. No, tu postoji vrlo često očigledan nesrazmjer između onoga što roditelji opisuju kao veliku ljubav prema djeci koju su im dali, i onoga što ta djeca, danas odrasle osobe, svjedoče da su dobili i koliko im je puno toga nedostajalo. Dakle, ne stoji da velika ljubav prema djeci daje garanciju uspješnog i lakog roditeljstva, tim više što je taj pojam jako rastezljiv. Mnogi roditelji znaju reći da su djecu jako voljeli i potkrjepljuju to tvrdnjom da su im dali sve što su htjeli i poželjeli, ali djeca govore da ono glavno nisu dobili.

Puno je situacija kada roditelji podrivaju povjerenje djeteta svojim djelovanjem. Često roditelji olako, svjesno ili nesvjesno, kažnjavaju dijete povlačenjem energije iz odnosa, uskraćivanjem bliskosti i kontakta, ostavljanjem djeteta „na ledu“ (''Neka si malo razmisli'') ili otvorenim bijesom i agresijom koja u tom trenutku provali van. Negativna smlavljujuća energija bijesnog roditelja, te vikanje ili udarac koji je poprati, podižu strah koji tada preplavi dijete, i koji ostaje duboko zapisan u djetetovoj podsvijesti te razorno djeluje na djetetovo povjerenje u roditelja. Čim osoba kasnije komentira odnos prema svom roditelju kao strahopoštovanje, već znači da stvari nisu bile kakve su trebale biti. Dijete se ne bi trebalo bojati roditelja, mada sam svjestan da je u našem društvu još uvijek puno ideja da je neophodan određeni strah da bi dijete bilo poslušno. Ako malo zavirimo u neurologiju i fiziologiju, odmah je vidljivo da takav odnos nema opravdanja i djeluje razarajuće na formiranje i fino uštimavanje fizioloških procesa koji će ostatak života regulirati emocionalno stanje osobe, i time utjecati na ono što zovemo osobnost. Dijete je koncipirano da mu roditelj bude izvor sigurnosti i zaštite koju kroz prvih par godina internalizira u sebi i postaje osoba ispunjena sigurnošću koja se osjeća dobro i stabilno u životu s povjerenjem u život i roditelje. Ako doživljava iskustva fizičkog i psihičkog ugrožavanja od onih koji bi ga trebali štititi i biti izvor sigurnosti, djetetova podsvijest se ispunjava osjećajem ugroženosti i nepovjerenjem u život i roditelje. Neka djeca razviju mehanizme kompenzacijske sigurnosti s kojom dalje idu kroz život i čak bivaju uspješna, ali bez svijesti da sva njihova poslovna i životna postignuća imaju za cilj postizanje nedostižnog stanja unutarnje sigurnosti koje nedostaje. Kroz djetinjstvo su u stalnom otvorenom ili prikrivenom sukobu s takvim roditeljem, a sa strane ih se opisuje da su zločesta i neodgojena. Kasnije kada odrastu svjedoče da su samo htjeli normalan odnos, da im jako nedostaje bliskost s roditeljem, i da su jako razočarani i ljuti jer su bespotrebno bili maltretirani i nisu dobili onakav odnos na koji su imali pravo.

Sintagmu „mala djeca mali problem, velika djeca veliki problem“ su skovali roditelji koji nisu svoju roditeljsku zadaću uradili kako je trebalo i djeci i njima. Zbog neadekvatnosti u ranom periodu, kroz cijeli život i roditelji i djeca plaćaju visoku cijenu, ne znajući da nije moralo biti tako. Dijete koje je imalo nedovoljnu povezanost u samom početku, kroz cijeli život će pokazivati nezadovoljstvo i biti u konfliktu s roditeljima. Kada dođe period adolescencije, nova faza u razvoju mozga i osobnosti, dijete pokazuje problematična ponašanja, a roditelji su već davno izgubili prirodnu roditeljsku moć i povjerenje djeteta te su kaznama i ucjenama, kao pokušajem uspostavljanja neprirodne moći, razorili zadnje mostove do djeteta. Tada dijete doista i postaje stvarni problem, ali ne svojom krivicom. Prije bih rekao da je dijete tu žrtva, mada visoku cijenu plaćaju i roditelji. Ovakav, iako ekstremni, ali ne tako rijetki scenarij u našem društvu, počinje u najranijem periodu - u fazi bebe. Ako potrebe malog djeteta, čije ispunjavanje podrazumijeva značajan roditeljski napor, doživljavamo kao problem i tu energiju šaljemo djetetu, već smo time narušili temelje lakog roditeljstva.

Prva potreba je potreba za bliskošću, povezanošću i regulacijom. Dijete je iskazuje plakanjem koje je vapaj za pomoć jer ne može samo proraditi bolne emocije koje su se podigle, ili je gladno, mokro i slično. Ako majka u prvih godinu dana ne reagira adekvatno na djetetove pozive, ostavlja ga da plače samo, ili nudi hranu kada dijete treba emocionalnu bliskost, njegova podsvijest pamti da ne može imati povjerenja da će netko doći, da je samo i da nema tu nikoga za njega. U dijete se, umjesto prepuštenosti s povjerenjem u roditelje, uvlači strah i zazor prema njima. Sve je to na duboko podsvjesnom nivou, no posljedica je da se dijete nastavlja osjećati u sebi nesigurno i neprepušteno roditeljima. Takvo dijete nosi veliko nezadovoljstvo tim stanjem i odnosom, te u sebi nosi podsvjesnu ljutnju na roditelje jer nije kako bi trebalo biti. Ako se u drugoj, i eventualno u trećoj godini, naknadno ne uspostavi dovoljno dobra povezanost, s tim djetetom će kasnije doista i biti problema. Ono što treba i roditeljima i djetetu je uspostavljanje bazičnog stanja povjerenja i sigurnosti djeteta u roditelje još u prvim mjesecima. To se postiže pravovremenim i adekvatnim odgovaranjem na djetetove signale koje zovemo plakanje. Dobro uštimana mama vrlo dobro osjeća što dijete treba kad je doziva. To je dio programa prirodnog roditeljstva koje nosimo u sebi. Neke mame, pogotovo s prvom bebom, nemaju još razrađenu sposobnost prepoznavanja bebinih vrsta plača pri čemu im može pomoći odgovarajuća edukacija. Naime, bebe imaju svoje posebne vrste plakanja kojima pokazuju da su gladne, umorne, trebaju podrignuti i slično, a to se može naučiti. Za bebu je jako važno da osjeti da je razumljena, i da će netko doći kada joj treba. Takva ponavljajuća iskustva razvijaju povjerenje u život i povjerenje u roditelje. Dijete u sebi osjeća prema roditelju da, ako sam ti mogao vjerovati da ćeš biti uz mene kad sam te trebao kao beba i dokazao si mi da smo si bliski, mogu ti vjerovati i sada kada tražiš od mene da spremim sobu jer želim doprinijeti i ja toj našoj bliskosti i čuvati je.

Ključ lakog roditeljstva je u stvaranju i očuvanju povjerenja djeteta u roditelje, a ono se utemeljuje već u prvim mjesecima pravovremenim i adekvatnim odgovaranjem na djetetove signale i zadovoljavanjem njegovih primarnih potreba.

Piše: Tomislav Kuljiš, osnivač Centra „Prirodno roditeljstvo“