Normalna zahtjevna ponašanja djece

Mogli bismo reći da većinu roditelja muče vječna pitanja: kako postići da dijete sluša, da bude dobro, da ne pravi probleme, da nije tako zahtjevno?

Iako sa zdravim odnosom pri podizanju djece, o kojem iscrpno govorimo na predavanjima Centra „Prirodno roditeljstvo“, i očuvanjem njihovog povjerenja u nas možemo puno postići u preveniraju nepoželjnih ponašanja, realnost je da će neka zahtjevna ponašanja djece obavezno biti prisutna i frustrirati roditelje. Ta ponašanja ne znače da nešto krivo radimo i da smo loš roditelj. Pogotovo to ne znači da ta ponašanja trebamo izbiti iz glave djetetu i odmah ga podučiti da ne bude takvo, kažnjavanjem i kritiziranjem. To znači da dijete u toj fazi još nema kapacitet za ponašanje koje bismo željeli i da će kroz daljnje sazrijevanje steći kapacitet da se ponaša zrelije. Ponekad su iritirajuća ponašanja djece pokušaj u cilju nastojanja da ostvari dublji kontakt i povezanost s nama. Pri podizanju djeteta jako je bitno moći razlikovati koja su ponašanja, od kojih nas ponekad boli glava, normalna i prirodna, a koja su već odstupanja od zdravog ponašanja djeteta. Roditelji su tu često u nedoumici i postavljaju pitanje ''Je li to normalno ili…?'' Ako razumijemo kako dijete funkcionira u kojoj fazi razvoja te koja su normalna prirodna zahtjevna ponašanja djece koja su posljedica njihove legitimne nezrelosti, roditeljstvo nam može biti puno lakše i možemo izbjeći povrjeđivanje djeteta koje ostavlja trajne posljedice na osobnost. O tome puno govorimo kroz ciklus predavanja „Roditeljstvo 0-6g“, a ovom prilikom bih želio objasniti bar nekoliko čestih zahtjevnih ponašanja djeteta.

Prkošenje i kontriranje

Roditeljima je obično najproblematičnija faza „neću“ kada oko druge godine dijete postane prkosno i jako zahtjevno, a roditelji je često tumače kao zločestost djeteta.

Razumijevanje što se tu događa nam može jako pomoći da kroz nju prođemo bezbolnije i mi i dijete.

Na ovu temu u našem društvu vlada prava zbrka jer još uvijek većina roditelja vjeruje da tu “ružnu“ pojavu treba na vrijeme suzbiti. Nedavne ankete u tiskovinama nažalost pokazuju da još uvijek većina današnjih roditelja smatra da djetetu treba slomiti volju dok je još malo i da je cilj roditeljstva dobivanje poslušnosti. Pritom se služimo raznim pritiscima, nagradama, kaznama, kritikama i pohvalama kako bismo ga natjerali da nas sluša, što nam nažalost (a i na sreću) obično ne uspijeva. Pritom je najpogubnije to što nas taj pristup odvlači od onog najvažnijeg što je samo po sebi preduvjet dobrog ponašanja, a to je očuvanje povjerenja djeteta u roditelja. 

ponašanja djece

Pojava prkosa, kontriranja, suprotstavljanja kod djeteta, čak i jako dobre roditelje dovodi do ruba strpljenja i vlastitih granica. No, radi se o jako dragocjenoj pojavi za formiranje djetetovog osjećaja sebe, sposobnosti da imam svoj stav i da može u životu osjećati i postavljati granice svijetu oko sebe. Dijete koje je jačeg temperamenta i dovoljno namireno mamom u prethodnoj fazi, ući će u konflikt s roditeljem koji ga želi slomiti, neće se predati, ali za cijeli život oni više neće imati kvalitetnu povezanost. Roditelj će u djetetovim očima izgubiti svoju prirodnu moć i poštovanje, a daljnji utjecaj na dijete će imati samo kroz ucjene, novac, kazne i sl. Ako je dijete iz prethodne faze povezivanja s mamom izašlo nenamireno, i još je pritom slabijeg temperamenta, da bi ostalo u ikakvom odnosu s roditeljem koji slama volju, predat će se i odustati od sebe kako bi sačuvalo barem mrvice ljubavi bez kojih ne može, i postat će poslušno dijete zbog ćega će njegov roditelj biti ponosan na sebe. Često, ako je pritisak vrlo jak od strane roditelja, u djetetovom sustavu se aktivira mehanizam tzv. identifikacije s napadačem. Osjetivši se previše bezvrijedno, jer je sva moć kod roditelja, da bi sačuvalo ikakav osjećaj osobne vrijednosti bez kojeg ne može funkcionirati, dijete pređe u sebi na stranu roditelja. Počinje duboko u sebi vjerovati da je roditelj u pravu jer ga maltretira i da ono niti ne zaslužuje bolje. Sutra takva osobnost s tom povredom vrlo glasno zastupa stavove da djecu treba slomiti dok su mali, i isto tako se odnosi prema vlastitom djetetu jer je to jedina istina s kojom je u kontaktu. Problem sa slamanjem volje je što ta slomljenost ostaje kao mehanizam funkcioniranja kasnije u životu sa svijetom i ljudima oko sebe. Dijete kao odrasla osoba kroz život nastavlja taj obrazac odnosa gdje mu je normalno da ga drugi maltretiraju, da trpi vrlo nekvalitetne odnose i ne izlazi iz njih. Naučilo je da se proda za mrvice ljubavi i ne usuđuje se postaviti granicu i reći NE. Obično si pronađe partnera ili šefa na poslu s kojim ima takvu interakciju gdje biva maltretirano te trpi i gunđa, ali ne odlazi iz takvog braka, niti daje otkaz na poslu. Zanimljivo je da takva osoba, nakon rada u terapiji, kada napokon vrati svoju potiskivanu ljutnju i bijes, a time si vrati i osjećaj moći, kao da nastavlja tamo gdje je stala kad je imala 2-3 godine. Osoba tada uđe u fazu ''Neću'' i počne s takvim guštom, i kad treba i kad ne treba, u narednih par mjeseci svima oko sebe govoriti NEĆU, odrađujući tu fazu iz djetinjstva kako bi napokon pronašla svoje HOĆU.

Odbacivanje jednog roditelja

Ponekad dijete reagira grubo odbijajuće na jednog roditelja koji se iznenada pojavi dok se druži s drugim.

Na primjer, igra se s mamom, a kada tata uđe u sobu skoči i gura ga govoreći ''Ti ne, ti van.'' To znaju biti bolni trenuci za oba roditelja. No, puno nam je lakše ako znamo da se i tu radi o normalno ponašanja djece koje ne treba napadati. Dijete još očigledno nije izašlo iz faze u kojoj nije sposobno uz jednu snažnu povezanost, istovremeno osjećati i drugu. Smisao aktivacije ovog prirodnog mehanizma je očuvanje postojeće aktualne povezanosti koju u tom trenutku dijete snažno osjeća. Dijete još uvijek funkcionira tako da, ako osjećam snažno da sam blizak s nekim, onda da bih očuvao to stanje moram biti ne blizak s drugim. Radi se o, za tu dob, normalnoj nedozrelosti dijela mozga koji bi, kada se funkcionalno razvije, trebao nositi sposobnost prevladavanja polariziranosti povezanosti. 

ponašanja djece3

Danas smo svjedoci velikog stupnja nezrelosti na tu temu kao posljedice necjelovitog roditeljstva dosadašnjih generacija, koja se u društvu manifestira kao nacionalizam, poznati sukobi navijača, radikalizam i sl. , odnosno kao stav - Ako jedne volim, znači da druge moram mrziti.

Stidljivost

ponašanja djece1

Stidljivost djeteta pred nepoznatima je nešto zbog čega se roditelji ponekad osjećaju nelagodno. Pokušavamo ga ponekad posramiti rečenicama ''Što se ponašaš kao beba... Daj pruži teti ruku... Kaži teti hvala'', a dijete se pritom samo još jače stišće i puca od nelagode.

Stidljivost je vrlo dragocjen prirodni mehanizam koji nastoji, i uspijeva, dijete zadržati u okvirima utjecaja onih s kojima je dijete povezano. Dijete je dizajnirano da bude podučavano od onoga s kim ima povezanost, a stidljivost ga drži podalje od utjecaja onih koji nisu njegovi.

Zanimljivo je da su istraživanja pokazala da stidljivost spušta koeficijent inteligencije, odnosno „zaglupljuje“ dijete za 21 IQ stupanj. Smisao tog mehanizma je da dijete drži slabije prijemčljivim za podučavanje od strane nepoznatih, dok se ne vrati u okrilje onih s kojima je povezano. To je ujedno i objašnjenje zašto stidljiva djeca kasnije u školi slabije prolaze. Drugim riječima, učitelj koji ne uspijeva ostvariti povezanost s djecom djeluje na njih tako da su automatski manje pametna i manje uspješna, a sama djeca tu nisu ništa kriva. Rješenje za preveniranje stidljivosti je da onaj s kim je dijete povezano predstavi novu osobu djetetu i upozna ih, i svojim autentičnim stavom, osmjehivanjem, spontanim klimanjem glavom pokaže da je osoba u redu. Ako dijete osjeti mamin zazor i nepovjerenje, i samo će tako reagirati i nastaviti sa stidljivošću.

Sebičnost

ponašanja djece2

Često želimo naučiti malo dijete da ne bude sebično i da dijeli svoje stvari, i još ga pritom kažnjavamo.

Važno je prihvatiti kako u prvih godinu-dvije dijete svoje igračke doživljava kao dio sebe, i još nije sposobno dijeliti, pogotovo kada se podigne snažna emocija - MOJE! Radi se o normalnoj, prirodnoj fazi djetetove asertivnosti, sposobnosti da, za njega prvi puta u životu, usvaja sposobnost da se izbori za sebe i svoje želje i potrebe. Te snažne osjećaje mora osjetiti da bi se taj životni stav afirmirao za kasnije kada mu bude zbilja trebao u životu, kao zdravo zauzimanje za sebe. 

Zahvaljujući daljnjim razvojnim procesima u mozgu dijete neće ostati sebično, ali mora proći kroz fazu snažnog osjećanja - Moje... Meni... Imam pravo... Želim za sebe. Njegov mozak je još uvijek „jednoemocionalan“ i tek treba razviti sposobnost da osjeća dvije snažne emocije u isto vrijeme (npr. ''Želim autić samo za sebe, ali žao mi je da ti plačeš pa ćemo se igrati zajedno''). Za tu „sebičnost“ ga ne treba kažnjavati, nego polako u njegov emocionalni um „sijati“ drugu emociju suosjećanja za drugo dijete koja će, kada se primi i vremenom razvije, spontano dovesti do željenog ponašanja.

Ideja kažnjavanja može dati isti rezultat da će dijete dijeliti iz straha od roditeljske kazne, ali će to imati svoje posljedice na djetetov doživljaj roditelja i potkopavat će povjerenje, što ugrožava prirodnu roditeljsku moć.

Piše: Tomislav Kuljiš, osnivač Centra ''Prirodno roditeljstvo''

Podijelite sadržaj putem vaših socijalnih mreža:Share on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterShare on LinkedIn

Komentirajte

komentari