Osvrt na uobičajene metode odgoja i discipliniranja djece

Još uvijek prevladava stav u našem društvu da, ako ne učinimo određene odgojne aktivnosti nad djetetom, ako ne podučimo dijete dobrom ponašanju, ako mu kažnjavanjem  i nagrađivanjem ne pokazujemo kako se treba ponašati, nikad se neće razviti u osobu uklopljivu u društvo. To je točno, ali ne na način kako si to inače zamišljamo.

Naše društvo još uvijek ne poznaje dobro unutarnje motivatore dobrog ponašanja djece i ne razumije prirodne procese koji dijete čine takvim. Zbog nedostatka tih uvida, a u isto vrijeme nedovoljno povezani s prirodnim instinktima koji bi razvili takav odnos s djetetom, primijenili smo metode iz svijeta odraslih za postizanje poželjnog ponašanja. Pri tome smo zaboravili da djeca drugačije funkcioniraju i da te metode, iako ponekad i daju rezultate, imaju razorne posljedice na djetetove razvojne procese sazrijevanja zbog čega je nezrelost postala pandemija današnjeg društva. Impulzivnost, afektiranje, stavovi ili- ili, teškoće s prihvaćanjem promjena, neodgovornost, radikalizam, perfekcionizam, nedostatak unutarnjeg osjećaja vlastite vrijednosti i potreba za kompenzacijom kroz materijalno... su u biti simptomi i posljedice nedovršenih razvojnih procesa sazrijevanja u djetetu s kojima se odživi život bez svijesti da smo mogli biti drugačiji. Većina tih karakteristika su rezultat uobičajenih odgojnih metoda koje roditelji po inerciji primjenjuju, ne shvaćajući koju cijenu plaćaju i oni i dijete zbog toga. Dobra vijest je da većina roditelja koji su imali priliku upoznati se sa činjenicama i inuitivnijim pristupom kojeg promiče razvojna psihologija, lako i brzo osjete i prepoznaju ispravnost ovih uvida i dalje instinktivno mijenjaju odnos prema djeci, te svjedoče o znatnom poboljšanju odnosa i pozitivnim promjenama u djetetu.

metode odgoja i discipliniranja djece

Pitanje ne bi trebalo biti kako postići poželjno i dobro ponašanje djece te koje metode odgoja i tehnike da u tom cilju primijenimo. Činjenica je da danas postoji bezbroj metoda za postizanje željenog ponašanja koje djeluju. Pravo pitanje je kako postaviti zahtjev ili naredbu djetetu te kako promijeniti njegovo ponašanje, a da to ne usporava niti ometa razvoj njegove osobnosti, kao i njegovo psihološko i emocionalno sazrijevanje. Nažalost, većina postojećih knjiga i edukativnih programa previđa taj dio i orijentirana je isključivo na metode i tehnike koje će dovesti do željenog ponašanja djeteta. Primjena tih metoda odgoja ima i svoje nuspojave, pa kako je na svim lijekovima i dodacima hrani zakonski propisano navođenje nuspojava (koje uvijek postoje), tako bi i u knjigama uz savjete o primjeni tih metoda odgoja trebalo navesti i posljedice i nuspojave kod primjene tih mjera na djetetu. Onda bi roditelji imali punu informaciju i priliku odlučiti žele li predložene metode koristiti ili ne.

Uobičajene metode odgoja, ovisno na čemu se zasnivaju, možemo podijeliti na:

1.  Metode zasnovane na buđenju alarma tj. straha kod djeteta (prijetnje, podizanje glasa, vikanje, strašenje djeteta batinama,  kaznama, ultimatumima..

2.  Metode zasnovane na strahu od separacije (masovno preporučivani „time out“ koji podrazumijeva odvajanje djeteta, izolacija i slanje u drugu prostoriju ili u kut, povlačenje ljubavi kao kazna, šutnja i ignoriranje od strane roditelja, postiđivanje, svaka vrsta ekskomunikacije djeteta, ''Nećeš živjeti s nama ako se budeš tako ponašao'', glumljenje napuštanja...)

3.  Metode zasnovane na posljedicama kao kazni za nepoželjno ponašanje tj. kao disciplinskoj mjeri zbog ponašanja koje nam se ne sviđa, uskraćivanjem onoga za što je dijete emocionalno vezano ili ukidanjem privilegija koje su mu važne. Ovdje treba razlikovati posljedice i mjere koje svaki roditelj mora uspostavljati u cilju zaštite djeteta (ako se igra sa opasnim predmetima moramo ga udaljiti ili mu ih oduzeti, ali ako mu oduzmemo omiljenu igračku jer se ponašalo nepoželjno to je disciplinska mjera o kojoj govorimo). Dio današnjih stručnjaka, educiranih po bihevioralnom konceptu, još će uvijek podržavati ovu metodu kao najmanje invazivnu i dobru alternativu puno drastičnijim metodama. Kada je svojevremeno uvedena u teoriju i praksu, tada još nisu bila dostupna saznanja o nuspojavama s kojima bi se danas svatko tko se bavi radom s djecom morao upoznati.

Metode zasnovane na podizanju alarma - strahu

Temeljni problem sa pobuđivanjem straha i podizanjem alarma u djetetu je što to može pobuditi neizdrživo bolan osjećaj vlastite ranjivosti i emocionalne povredljivosti koji dijete ne može proraditi i podnijeti. Jedini mehanizam kojim mozak raspoaže, u cilju zaštite od preplavljivanja prebolnim osjećajima, jest podizanje emocionalnih (psiholoških) obrana te ukidanje ili otupljivanje osjećaja u cilju smanjenja bolnog osjećaja ranjivosti.
Potpuno je normalno i prirodno da podignemo glas kada želimo upozoriti dijete da je možda preblizu ceste, ruba zida ili struje, i da u njemu pobudimo zdravi i normalan strah kako bi promijenilo ponašanje. Problem je ako pretjeranom reakcijom probijemo prag podnošljivog straha (pogotovo je to lako kod jako senzibilne djece koje je danas sve više) i dijete bude prestrašeno previše, tako da mozak reagira otupljivanjem alarmnog sustava. Nakon takvih iskustava djetetov sustav prijeđe u obranu i reagira puno slabije na naše pozive i upozorenja. Takvo dijete postaje jako teško za roditeljevanje i usmjeravanje. Često smo svjedoci roditelja koji viču ''Jesam li ti već sto puta rekla da…'' što je jasan pokazatelj da dijete više nije receptivno za takav pristup. Alarmni sustav najbolje radi kada govorimo mirno i modulacijom glasa postižemo da nas dijete ozbiljno shvati. Problem je u porivu da povisimo glas i počnemo vikati, nakon čega dijete otupljuje alarmni sustav jer mu izaziva previše boli. Rješenje ove problematične situacije nije u mijenjanju djeteta, nego u tome da roditelj poradi na sebi i svojim reakcijama.
Alarmiranje djeteta od strane roditelja je prirodna, smislena i instinktivna reakcija, no mora biti učinjeno s velikom pažnjom i uvažavanjem koliko straha dijete može podnijeti, a da ne odreagira zatvaranjem.

Ako kada povičemo na dijete i vidimo da je skamenilo lice i da gleda pored nas ili dolje staklenih očiju i ne reagira na naše zahtjeve, obično imamo poriv da vičemo još jače kako bi ga natjerali da obrati pažnju i da nas posluša. Upravo to ne bismo trebali dalje činiti jer se dijete već stisnulo i odvojilo od prebolnih osjećaja, što vidimo po reakcijama na licu i tijelu. Ako smo pretjerali, tada odmah trebamo stati s pritiskom na dijete te pokušati obnoviti kontakt i vratiti povjerenje, a tek poslije rješavati nastali incident.

metode odgoja i discipliniranja djece2

Metode zasnovane na separaciji

Izoliranje djeteta za kaznu i prekidanje kontakta udara u samu srž povezanosti i duboko pogađa dijete, te ostavlja dugoročne posljedice. Zamislimo samo kako se osjećamo u situacijama kada na primjer dođemo doma, a partner šuti, ne gleda nas i ne razgovara s nama. To ignoriranje obično pamtimo kao jako bolne situacije. Sve situacije u kojima povlačimo energiju iz odnosa, uskraćujemo na neko vrijeme ljubav djetetu ili prijetimo uskraćivanjem ljubavi, šalju jasnu poražavajuću poruku djetetu da naša ljubav nije bezuvjetna, nego da ima svoju cijenu, a ta cijena je poželjno ponašanje. To radimo kad god se durimo i ignoriramo dijete jer je bilo zločesto, šutimo i ne pričamo s njim što mu daje jasnu poruku da smo nezadovoljni s njim i da nije dobro, spominjemo da ćemo otići ako ne prestane, glumimo odlazak, ili ga šaljemo u kut ili u njegovu sobu da razmisli o onome što je učinio. Te metode su moćne i djeca će najvjerojatnije odreagirati kako želimo samo da se vrate u kontakt s nama. Nema ništa bolnije za ljudsko biće, a pogotovo za dijete koje mora biti povezano, od suočavanja sa separacijom. Zato su zatvori i samice najgore kazne u društvu.  
Djetetu se aktivira prirodni alarm i najveći strah od ostavljenosti te instinkt za očuvanje povezanosti, i zato će pristati na sve. Pritom se u djetetu ukorjenjuje duboki osjećaj nesigurnosti koja ga prožima i dijete uviđa da njegova životna povezanost nije sigurna, da ne može vjerovati roditelju da će uvijek biti uz njega, i da je odgovornost za očuvanje povezanosti sad na njemu. Njegov sustav prepoznaje da sada MORA biti dobro kako bi vratilo roditelja u odnos, a prije toga je spontano željelo biti dobro roditelju kojem je vjerovalo.

metode odgoja i discipliniranja djece3

Neka djeca, koja su jačeg temperamenta i osjećaja sebe, podivljaju u sobi u koju su ga odvojili te vrište i razbacuju sobu u bijesu, a neka potisnu frustraciju i vrate se izjavljujući da će biti dobra samo da im oprostimo. Vrlo često u narednim satima to dijete izbaci bijes i frustraciju u vidu agresije na nekog slabijeg od sebe, ali obično ne povezujemo te dvije situacije.

Kratkotrajni učinci i dobivanje željenog ponašanja nije ni približno vrijedno dugoročnih posljedica koje su neminovne kod primjene ovih metoda .

Metode zasnovane na posljedicama

Odbacivanjem batina i verbalnog zlostavljanja, primjena posljedica je ostala kao najblaža i stručnjacima najprihvatljivija mjera odgoja djeteta. Moglo bi se reći da je zadnjih godina pravi hit i smatra se odlikom dobrih roditelja. Gotovo da je uvođenje posljedica postalo sinonim za ispravno roditeljstvo. No, dublje razumijevanje što se tu događa, kao i stvarni uvid zbog čega posljedice djeluju, baca novo svjetlo na opravdanost primjene te metode.

metode odgoja i discipliniranja djece1

Posljedice posljedica

Primjenjujući posljedice pretpostavljamo da dijete može kontrolirati svoje ponašanje. No, većina problema s ponašanjem se događa upravo zato što je dijete nemoćno riješiti problem s kojim se suočilo, budući da još nema kapacitet za to. Problem je u stavu da je ponašanje djeteta namjerno i da samo trebamo natjerati dijete da ga promijeni.
Olako djetetu uvjetujemo ponašanje posljedicama. „Zato što si vikao i bio bezobrazan, nećemo popodne ići na igralište...Ako mi ne pomogneš pospremiti stan, danas nema igranja skrivača.“ To je kao da nam prijatelj kaže ''Trebam te da mi pomogneš sutra nešto raditi, ali se bojim da ćeš me odbiti pa ti odmah kažem da, ako ne budeš htio, neću ti više nikada posuditi novce kad me budeš tražio''. Naravno da bismo se uvrijedili jer ako smo si dobri, nema mjesta takvom odnosu.  Pa zašto onda djetetu tako lako govorimo ''Pospremi odmah sobu, a ako ne budeš, nema crtića večeras''.
Posljedice radimo tako da, kad nam dijete nije kakvo želimo, odmah skeniramo do čega je njemu stalo i preuzimamo kontrolu nad pristupom tome s čim je dijete povezano. U biti tražimo da dijete bude dobro kako bi zadržalo pristup onome s čim je povezano i do čega mu je stalo. 
Razlog zašto to radimo je nastojanje da ostvarimo moć nad djetetom. Stvar je u tome što je to umjetna moć za kojom posežemo, a ne prirodna koju smo očigledno prokockali. Dijete je dizajnirano da nam bude dobro i poslušno. Pritom treba imati u vidu da postoje normalne razvojne faze kada su djeca predisponirana za opiranje i neposlušnost, i bilo bi nam puno lakše da ih poznajemo te da razumijemo kako se tada trebamo ophoditi s djetetom. Očuvanje i razvijanje prirodne moći nad djetetom, koju ono treba i priznaje, počinje još u prvim mjesecima. Ključ je u izgrađivanju povjerenja djeteta u nas, što počinje sa usklađenim odgovorima na njegove potrebe i pozive. Zastarjele ideje tipa ''Nemoj ga previše na ruke..Pusti ga da se isplače i jača pluća...Ne prilazi mu uvijek kad plače...Vidiš da manipulira tobom...'' i slični uobičajeni „mudri“ savjeti okoline, podrivaju djetetovo povjerenje u nas. Nije ni čudo da smo morali razviti metode umjetne moći nad djecom kad već desetljećima sustavno narušavamo dječje povjerenje u roditelje. 
Posljedice direktno podrivaju baš one osobine i sposobnosti djeteta koje su izvor prirodno dobrog ponašanja. Povrjeđuju dijete i time narušavaju odnos s roditeljima, a time ujedno i usporavaju zdravi razvoj djeteta. Moglo bi se reći da su uobičajene metode odgoja prije izvor problema s disciplinom, nego rješenje za njih.
U društvu posljedice, kazne i separacije imaju svoju socijalnu funkciju i bez njih bi današnji odrasli ljudi vjerojatno ušli u anarhiju, no taj princip je napravljen za dobro zajednice, ali ne uvijek i za dobro pojedinca. Kod djece nam uvijek mora biti prioritet njihov razvoj, a preduvjet zdravog razvoja djetetove osobnosti je očuvanje povezanosti i povjerenja u nas kao roditelje. Time smo najviše učinili i za dijete i za obitelj, a onda i za društvo.

Piše: Tomislav Kuljiš, osnivač Centra ''Prirodno roditeljstvo''

Podijelite sadržaj putem vaših socijalnih mreža:Share on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterShare on LinkedIn

Komentirajte

komentari