Povezanost – preduvjet psihološkog i emocionalnog sazrijevanja

Roditeljstvo kakvo dijete očekuje i treba za svoj razvoj, ujedno je i roditeljstvo koje nam može učiniti manje napornim svakodnevne situacije te poštedjeti i nas i dijete niza bolnih i teških trenutaka.

Povezanost2

Važno je da roditelji počnu vjerovati da postoji prirodni proces psihološkog i emocionalnog razvoja djeteta, koji će dovesti do zdrave i cjelovite osobnosti te time do dobrog ponašanja, a da smo mi tu kako bismo ostvarili preduvjete za sazrijevanje djeteta. Problem je što roditelji misle da oni moraju odraditi taj posao i naučiti dijete dobrom ponašanju i podučiti dijete da bude zrelo motiviranjem, poučavanjem, metodama, tehnikama, pohvalama, kaznama, nagradama, kritikama, i pri tome imati stalno kontrolu. Nema još dovoljno spoznaja u društvu da će, uz dobre preduvjete kad ih ostvarimo, priroda učiniti svoje u psihološkom razvoju i vjerujemo da je samo na nama da napravimo čovjeka od djeteta. Prirodi vjerujemo kada je u pitanju razvoj tijela, dok je beba u mami, i ne pada nam na pamet da tada nešto interveniramo na djetetu, ali kad izađe van, mislimo da je tu priroda završila i da mi dalje preuzimamo odgoj.

Što dijete treba za sazrijevanje osobnosti?

Osnovni preduvjet za psihološko i emocionalno sazrijevanje djeteta je postojanje stanja povezanosti (attachmenta) između djeteta i skrbnika, uobičajeno roditelja, ali i svih s kojima dijete ima bliskost. U prvoj godini i duže, mama je bebi najvažnija i beba ostvaruje primarnu povezanost (privrženost) s mamom kroz fazu tzv. simbioze. Povezanost je jako širok i kompleksan pojam i zahtijeva puno više od jednog članka za razumijevanje, no recimo najprostije da povezanost podrazumijeva zadovoljavanje primarnih (psiholoških i emocionalnih) potreba djeteta, bez kojih nema psihološkog i emocionalnog sazrijevanja. O tome detaljno govorimo na ciklusu predavanja i radionica „Roditeljstvo 0-6g“. Važno je prihvatiti da je odgovornost za bliskost i povezanost uvijek na nama roditeljima, i da djeca trebaju biti potpuno slobodna od straha od gubitka povezanosti. Svako prebacivanje odgovornosti za očuvanje povezanosti na dijete u njemu budi strah, nesigurnost i nepovjerenje u roditelja, što direktno rezultira zaustavljanjem ili usporavanjem psiholoških razvojnih procesa. Naše je da djecu dovedemo u stanje prepuštenosti i potpune sigurnosti u povezanost i bliskost s nama, koju nikakvo njihovo ponašanje ne može ugroziti. To naravno ne znači da trebamo djetetu sve dopustiti i obavezni smo mu, zbog njega samog, kategorično postavljati granice, ali poruka uvijek mora biti ''Što god ti učinio ili rekao to neće ugroziti naš odnos, moju povezanost s tobom i činjenicu da te volim.''

Povezanost

Normalno nam je da djeca budu slobodna od brige za hranom i ne pada nam na pamet (nadam se) da ih ucjenjujemo hranom na način da je zadovoljenje njihove gladi uvjetovano određenim, nama poželjnim, ponašanjem. Dakle, hranu im dajemo bezuvjetno. Međutim, sva istraživanja, a i praksa, uvijek pokazuju kako je djeci od hrane daleko važnije utaživanje gladi za bliskošću odnosno povezanošću. Naše je da im tu povezanost uvijek nudimo i kao što imamo u domu dovoljno hrane i voća, pa kad god dijete ogladni, dobit će za jesti, isto je i sa bliskošću, i dijete mora osjećati da je ima uvijek i više nego dovoljno. Zašto bismo željeli djetetu bezuvjetno pružati hranu, a uvjetno bliskost i povezanost?

No, kad malo bolje pogledamo, mnoge od uobičajenih odgojnih metoda upravo koriste strah od separacije i gubitka povezanosti s nama kao način pritiska na dijete kojem se dijete ne može oduprijeti. Mada dijete često promijeni ponašanje, duboko u sebi osjeća da nam više ne može vjerovati koliko bi željelo i trebalo, i da bliskost s nama nije bezuvjetna, nego je treba zaslužiti i raditi za nju. Naš posao i odgovornost je bezuvjetno osiguravanje bliskosti jednako kao i hrane, i tek tada će djetetov sustav biti slobodan za prirodne razvojne procese.

Kako roditelji mogu čuvati povezanost?

Naš posao je popravljanje loše situacije u odnosu, rad na produbljivanju odnosa, te preuzimanje odgovornosti za vlastite neispunjene potrebe, kako ih ne bismo tražili od djeteta.

Kad se i nađemo u konfliktu s djetetom, ono mora imati u sebi sigurnost da ćemo mi prvi prići da popravimo situaciju. Ako će se netko pritom i duriti, to svakako ne bi smio biti roditelj, bar netko bi tu trebao biti zreo. Ako se uhvatimo u mislima tipa ''On je prvi počeo...On se meni treba ispričati...E sad će vidjeti koliko ga ja mogu ignorirati...Kada shvati da je pogriješio, doći će on sam meni'', možda bismo mogli promisliti o radu na svojoj zrelosti.

Mi imamo odgovornost i za naše osjećaje i ekspresije osjećaja pred djetetom. Nikada ne smijemo dijete dovesti u poziciju da osjeća da je ono odgovorno ili krivo za to kako se mi osjećamo. Najveća pogreška je reći ''Vidi što si mi učinio, sad sam tužna (ili ljuta)''. To mnogi roditelji ili bake rade kroz igru, ali to kod djeteta izgrađuje obrazac da mora druge regulirati kako bi se ono osjećalo dobro. Poruka treba biti ''Da, tužna sam, ali je to ok i mogu to sama riješiti, ne moraš ti ništa učiniti, to je moj posao''. Jako je važno da pokazujemo svoje osjećaje i imenujemo ih, ali uvijek s porukom ''Ja ću se za njih pobrinuti i sredit ću sebe, a ti nisi odgovoran za moje stanje, niti kriv, niti trebaš ista učiniti''. Mnogi od nas su odrasli u odnosima gdje smo se osjećali odgovorni za roditeljsko emocionalno stanje. Moram razvedriti mamu jer je opet tužna, moram biti tih jer će tata opet vikati, ne smijem tražiti jer će se mama naljutiti, moram je tješiti da ne bi bila tužna, ne smijem pokazati sreću jer mama kao da bude ljubomorna na mene, moram tatu stalno zabavljati da bi bio dobre volje. To djetetu poslije postane način življenja i nesvjesno regulira druge bliske osobe kako bi našlo mir. Ne osjeća kako se ono osjeća, nego mu emocionalno stanje ovisi o stanju drugih koje mora izregulirati i tek će tada ono biti ok.

Povezanost1

Pokažimo im da su nam vrijedni i kada im ne ide od ruke

Kada djeca pogriješe, kad „oskvrnu“ naše vrijednosti, kada zakažu, kad padnu na životnim ispitima, kad ne dostignu naše ambicije, kad nas osramote pred drugima, kad budu loši u školi, kad nas razočaraju, ...tada, baš tada ih trebamo prigrliti i podržati, ne držeći im lekcije i prodike tipa ''Jesam li ti govorio....Kako si samo mogla....Trebao si mene slušati''. To je rijetka prilika da im pokažemo da su nam vrijedni samim tim što postoje, a ne zbog postignuća ili ispunjavanja naših zahtjeva. Svjestan sam da je to u suprotnosti sa bihevioralnom koncepcijom pristupa odgoju, gdje pohvalom, kaznom, nagradom i kritikom modeliramo dječje ponašanje, no novost i jest u tome da će dobro ponašanje biti rezultat razvojnih procesa za koje mi osiguravamo stanje povezanosti, a ne rezultat modeliranja djetetovog ponašanja, čime razaramo povezanost i usporavamo razvoj. Kada djeci ostavimo slobodu da se ne moraju mijenjati, to postaje stvarni prostor za promjenu, ali sada dobrovoljni, koji dolazi iznutra. Roditelj treba raditi i ulagati trud da bi dijete moglo biti prepušteno i opušteno kako bi rast i razvoj mogli napredovati. Ovim odnosom svi dobivaju.

Mi prvi trebamo reći ''Volim te'' i to pokazati, često im prilaziti sa ''Dođi da te zagrlim'', a na njihovo volim te reagirati s još više inicijative. Djetetu trebamo uvijek pokazati da nam je ono nedostajalo više nego smo mi njemu. Trebamo mu nuditi više ljubavi nego ono traži, i potkrjepljivati mu osjećaj da je u obilju ljubavi i povezanosti. Djetetov sustav je tada ispunjen i namiren te tada može krenuti dalje u rast i sazrijevanje.

Mnogi roditelji danas funkcioniraju na zahtjev, dijete zatraži - mi mu dajemo. To je u redu kada govorimo o dojenju ili hranjenju, ali to nije dovoljno za razvoj. Djetetu je potreban osjećaj da ima više bliskosti nego što treba da bi se moglo opustiti. Promotrimo to kroz analogiju s hranom. Želimo da imamo svega u kući jer se tada osjećamo sigurno i opušteno. Ako se svaki dan moramo boriti za današnji ručak, to nam postaje preokupacija i ne možemo biti opušteni. Dijete treba obilje i gozbu ljubavi i povezanosti.

Roditeljstvo na zahtjev je iscrpljujuće jer nema naše inicijative, a djeca kad osjete da je nema, postanu sve zahtjevnija pa se roditelji sve više iscrpljuju, a djeca onda još i više traže. Ono što trebaju jest da osjete da mi imamo inicijativu u davanju, i tek se tada mogu opustiti i prestati biti zahtjevna. Mnogi će se sada upitati ''Ali zar to neće razmaziti djecu?''. Citirat ću otprilike velikana razvojnog pristupa roditeljstvu Jespera Juul-a ''Razmazivanje je manjim dijelom posljedica toga da djeci dajemo previše onoga što žele, a većim dijelom što djeci dajemo premalo onoga što trebaju''. Mi ne moramo ispunjavati sve želje djeci, niti je to cilj. No, da bi se dijete osjećalo sigurno uz nas, trebamo imati svoj stav i pokazivati svoje osobne jasne granice, ali i inicijativu u pružanju povezanosti tako da djeca osjete da smo mi prisutni i angažirani.

Slažemo se svi da je hrana i krov nad glavom bitna potreba djeteta i da smo je dužni ispuniti. Ali naše društvo još ne prepoznaje da je potreba za bliskošću važnija od svih ostalih potreba, a razlog tome je to što je upravo povezanost preduvjet psiholoških i razvojnih procesa i emocionalnog sazrijevanja.

Piše: Tomislav Kuljiš, osnivač Centra ''Prirodno roditeljstvo''

Podijelite sadržaj putem vaših socijalnih mreža:Share on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterShare on LinkedIn

Komentirajte

komentari