Razumijevanje djece

Razumijevanje djece

razumijevanje_djece

Najčešće u fazi trudnoće  imamo romantične  ideje o svojoj djeci i vlastitom roditeljstvu. Dobar dio tih vizija se i ispuni, ali nema roditelja koji se nije osjetio zbunjen,  bespomoćan i očajan zbog "nemogućih" i zahtjevnih ponašanja djeteta. Pretjerano plakanje, bacanje na pod, prkošenje, "zločestoća", sebičnost, agresivnost, ne spavanje… i najboljeg roditelja dovode do samog ruba, a često i guraju preko ruba. Kod takvih problema u roditeljstvu prvo što se pitamo je KAKO trebamo postupiti te tražimo pomoć i uputstva. Međutim, to nije pravo pitanje.

Ono što bi bilo daleko korisnije je postaviti pitanje ŠTO se tu događa. Prvo moramo razumijeti ŠTO se događa i pronaći razloge problematičnog ponašanja kako bismo mogli sami, primjereno jedinstvenosti i specifičnosti svog djeteta, iznaći KAKO djelovati. Svako dijete je specifično i u  „problematičnim“ situacijama različita djeca mogu trebati vrlo različite roditeljske reakcije. Stoga ideja univerzalnih recepata nije baš najbolje rješenje.

Povremena „problematična“ ponašanja djeteta samo su posljedica nedostatka potrebnih prirodnih uvjeta, točnije odnosa i stanja s roditeljem, koje dijete potražuje za svoj razvoj i na nedostatak kojih reagira burno čime ukazuje da nešto radimo suprotno od onoga što njegov sustav potražuje. Umjesto da istražimo što to bitno ne pružamo djetetu obično pokušavamo metodama, tehnikama, manipulacijom ili čak lijekovima natjerati dijete da se prilagodi nama, našim potrebama i idejama kako bi ono trebalo funkcionirati.

To nastojanje izigravanja prirode ide teško, dijete se buni do svojih krajnjih granica, a sve to najčešće ostavlja posljedice na djetetovu osobnosti i na budući međusobni odnos čime roditeljstvo postaje napornije svima. Stoga je iznimno važno da roditelji upoznaju svoje dijete i da razumiju kako ono funkcionira i što treba od njih.

Ideje stručnjaka

Protekla desetljeća stručnjaci su razvijali ideje kako dobro odgojiti ideje i savjetovali roditelje raznim metodama koje bi trebale rezultirati dobrim ponašanjem djeteta. Roditelji su tražili savjete tek kad su se suočavali s problemima i nastojali „popraviti“ dijete smatrajući da je dijete postalo „neispravno“ i da ga određenom metodom treba učiniti „ispravnim“. Najčešće je bio problem u tome da se dijete bunilo na odnos koji je osjećalo da je pogrešan, ali se njegov bunt smatrao nečim što treba trajno iskorijeniti 

razumijevanje-djece-ponasanje

nekom tehnikom. Kao analogiju bih rekao - bavili smo se demontiranjem alarma koji nam smeta dok nas upozorava da radimo krivo. Ideja bihevioralnog pristupa je da se dijete namjerno loše ponaša i da ga treba natjerati (kritikama i kaznama) da odustane od lošeg ponašanja, ili motivirati (nagradama i pohvalama) da se dobro ponaša, ili mu lijepo objasniti da shvati i da onda promijeni ponašanje. Ovdje u potpunosti nedostaje stvarno razumijevanje djeteta i njegovih  kapaciteta po razvojnim fazama i spoznaja što dovodi do dobrog ponašanja.

Nažalost, ovakav pristup još je uvijek dominantan i naći ćete ga u knjigama, člancima na internetu, čuti ćete ga od aktualnih stručnjaka koji su educirani po starom principu. Praksa nam pokazuje da to baš i ne funkcionira, da je takvo roditeljstvo teško i naporno i roditeljima i djeci, da se osobe kasnije sjećaju takvog odnosa u djetinjstvu kao povrjeđujućeg i potpuno krivog i promašenog. Ovaj pristup polazi od ideje da dijete treba „naučiti“ dobrom ponašanju (vrlo slično dresuri) po sistemu mrkve i batine.

Dobro socijalno ponašanje imperativ je opstanka i napretka svake jedinke, i priroda, koja regulira neshvatljivo složen razvoj u maternici od dvije stanice do savršenog organizma, sasvim sigurno nije prepustila razvoj dobrog socijalnog ponašanja novog bića podukama i instrukcijama starijih. Kapacitet za dobru socijalnu interakciju (čitaj: društveno prihvatljivo ponašanje koje omogućava napredak jedinke) rezultat je cjelovitog razvoja mozga (za koji postoje genetske predispozicije i potencijal) za što su djetetu neophodni roditelji, ali ne da ga podučavaju ponašanju, nego da potiču i podržavaju razvojne procese u djetetu koji će u konačnici dovesti i do dobrog ponašanja. Naravno da će velikii dio „programa“ socijalnog ponašanja dijete „downloudati“ promatrajući same roditelje.

Bihevioralni pristup

Bihevioralni pristup je orijentiran na konačni rezultat u vidu dobrog ponašanja koje onda postaje prisilno, automatsko i nevoljno, i s kojim je stvarna osobnost djeteta u svjesnom ili samo unutarnjem konfliktu. Evolucijski gledano, ovaj pristup ima svoju veliku i značajnu ulogu u formiranju automatskih programa ponašanja, ali nikako nije dovoljan za cjelovit razvoj buduće zrele osobe i nije primjeren čovjeku kao vrsti. Inzistirajući na njemu propušta se  prilika da se razvije svjesno i voljno socijalno dobro ponašanje kao spontana sposobnost zrele osobnosti.  U  društvu su jasno vidljive  posljedice bihevioralnog  pristupa djeci kroz enorman broj nezrelih odraslih osoba koje imaju problema s ponašanjem, emocionalnom regulacijom, reakcijama, partnerskim odnosima. Muči ih velika emocionalna potrebitost i nesamostalnost, nedostatak emocija i empatije te svjestan ili podsvjestan osjećaj osobne nevrijednosti.  Povećava se broj svih vrsta ovisnosti od legalnih (alkohol, cigarete) do nelegalnih narkotika, a cijeli niz poremećaja koji kvare kvalitetu života pojedinca prolazi nezamijećeno (kao što su radoholičarstvo, šopingoholičarstvo, pretjerani perfekcionizam, potreba za dokazivanjem i uspjehom i sl). Sve su to nesvjesni pokušaji osobe da umiri unutarnji nemir, nezadovoljstvo, emocionalnu bol i strah koji su se ugradili u ranom djetinjstvu kroz neadekvatan odnos roditelja. Naravno, i tako se može odživjeti život, no da li doista to želimo svom djetetu?  Terapeutska praksa svakodnevno pokazuje  jasnu vezu nabrojanih problema odrasle osobe s povredama u najranijem djetinjstvu i neadekvatnim roditeljstvom koje je primjenjivalo odgojne bihevioralne metode.

Srećom, saznanja koja dolaze iz područja razvojne psihologije i neuroznanosti, pogotovo razvoja samog mozga, vrlo nam precizno osvjetljavaju zašto dolazi do tih devijacija u osobnosti, koji dio mozga se nije dovoljno razvio (zbog čega osoba ima problema s ponašanjem, reakcijama, doživljajem sebe i svijeta) te je danas jasno koji su to uvjeti roditeljstva nedostajali i što je dovelo do toga.

Najljepši dio priče je to što se polako stvara slika roditeljstva koje potiče razvojne procese i rezultira dobro „posloženom“ zdravom i cjelovitom osobnošću. Upravo tu sliku razvojno poticajnog roditeljstva približavamo današnjim roditeljima kroz  programe Centra „Prirodno roditeljstvo“.

Piše: Tomislav Kuljiš, osnivač Centra ''Prirodno roditeljstvo''

Podijelite sadržaj putem vaših socijalnih mreža:Share on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterShare on LinkedIn

Komentirajte

komentari