Sigurno dijete – sigurna osoba

To je pitanje koje ponekad postavim na predavanjima roditeljima, a odgovori koji uslijede obično me jako obraduju. Uglavnom današnji roditelji (barem oni koje upoznam na predavanjima u centru „Prirodno roditeljstvo“) žele da im djeca sutra kao osobe budu sretna u sebi, sigurna u sebe, da imaju dobre odnose sa drugima, da prirodno nose mir u sebi i sl. To je veliki odmak od ideja starijih generacija gdje je ideal bio da budu poslušna te da slušaju i poštuju starije i budu dobri učenici, a onda tek možda i nešto više od toga. Uistinu, došlo je do pomaka u ideji roditeljstva i današnji roditelji imaju drugačije prioritete. Naravno da će nam biti drago da nas djeca slušaju i da svi želimo takvu djecu. No, ta osobina dolazi kao poželjna nuspojava prirodnog, poticajnog roditeljstva, a ne kao nešto čemu djecu treba podučavati kaznama, nagradama, pohvalama i kritikama.

Današnjim roditeljima, pored ispravnih namjera i ideja, još samo nedostaje jasnija vizija roditeljstva kakvo dijete očekuje i treba za svoj razvoj, i koja kao rezultat daje osobine koje obično žele.

Problem je što u tom zadatku gotovo da nemaju prethodnike, i u biti su pioniri, a mnogi se jako trude i muče shvatiti i pronaći koji su to preduvjeti djetetovog optimalnog psihološkog razvoja. Vrijedno je znati da se danas dovoljno jasno uspjelo spoznati, kroz razvojnu psihologiju i neuroznanost, kakvo roditeljstvo treba biti da bi iznjedrilo djecu koja će u sebi osjećati mir, stabilnost i sigurnost kao normalno stanje, i lako se vraćati u to stanje, a inklinirati u životu ka sretnosti i dobrim odnosima sa sobom i s drugima, te kroz to posljedično biti uspješna u životu. Takav pristup će i samo roditeljstvo učiniti manje napornim, i poštedjeti i nas i dijete niza nepotrebnih bolnih i povrjeđujučih trenutaka.


Novije znanstvene spoznaje jasno ukazuju da je preduvjet za sazrijevanje osobnosti postojanje stanja duboke povezanosti s roditeljem, o čemu sam već prethodno pisao. Ovom prilikom bih želio istaknuti pojam stanja sigurnosti koji je jedna od primarnih potreba koje čine maternicu psihološkog razvoja djeteta. Sigurnost nije isto što i bliskost i ne može biti nadomještena s njom. Mnoga djeca imaju roditelje s kojima su bliski, ali su prožeta nesigurnošću i ne uspijevaju se odvojiti od njih kroz prirodan proces separacije jer nisu uspjela internalizirati osjećaj sigurnosti u sebi kako bi se mogla osamostaliti. Djeca ne mogu sama sebe učiniti sigurnima, nego sigurnost trebaju duboko u sebi osjetiti i upiti kroz iskustvo življenja u tom stanju.

Sigurno_dijete

Mnogi roditelji još uvijek su skloni idejama da se djeca trebaju što prije očeličiti i očvrsnuti te je stoga za njih zdravo da još kao mali osjete da je život ponekad grub i da je dobro izlagati ih jako rano iskustvima koja ne maze. Obično kažu da ih neće ni kasnije život baš maziti i da trebaju naučiti kakav život stvarno jeste. Vjeruju da će time djeca postati jača, otpornija i sigurnija u sebe. Mada to izgleda logično, stvari ipak ne stoje tako. U ovom stavu nedostaje znanje kako djetetov sustav funkcionira u predosobnoj fazi, u ranom periodu prvih godina. Razvojni procesi koji dovode do gore spomenutih željenih osobina, a time i unutarnjeg osjećaja sigurnosti, zahtijevaju što kvalitetniji osjećaj i stanje sigurnosti u prvih par godina. U tom periodu se odvija podsvjestan proces spoznavanja o svijetu i internaliziranje unutarnjih podsvjesnih stavova koje nosimo, nesvjesno, kroz cijeli život. Nesigurnost, kao realan sastavni dio života, djeca trebaju osjetiti što kasnije, barem kada prođe period predosobnog razvoja kroz prve tri-četiri godine. Do tada bi trebala upiti i internalizirati osjećaj sigurnosti i prepuštenosti, osjećen s roditeljima, koji vremenom postaje sastavni dio osobnosti. To postaje temelj djetetove vjere u život, u sebe, u svijet, osnova povjerenja da će biti dobro čak i ako je sada loše. To postaje izvor snage iz kojega sutra osoba može uvijek crpiti energiju za sraz sa svijetom i teške trenutke koje će kad-tad imati. Takvo dijete sutra osjećaj sigurnosti nosi u sebi kao neodvojivo normalno stanje koje je teško uzdrmati i u koje se uvijek lako vraća. Kada to izostane, dijete internalizira nesigurnost kao dio životnog stava i doživljaja svijeta. Iz tog mjesta teško je biti poduzetan i optimističan kad je loše jer ne postoji unutarnja vjera da će biti dobro. Stoga je naša obaveza kao roditelja da djeci pružamo sigurnost i da je imaju u izobilju kao što nam je normalno da imaju hrane u domu.

Sigurno_dijete1

Jedna od primarnih potreba koje čine stanje povezanosti (privrženosti) je sigurnost u roditelje da će uvijek biti tu za mene kad ih trebam.

Dijete koje nije emocionalno povezano osjeća se potpuno izgubljeno u svijetu, novom za njega, i biva prožeto strahom i užasom od ukinuća jer ispravno osjeća da, ako se netko ne brine o njemu, neće preživjeti. No, pritom nije niti približno dovoljno da djeca budu nahranjena i presvučena da bi bila zadovoljna i osjećala se sigurno. Sigurnost i povjerenje koje im treba dolazi kroz iskustvo da roditelj pravovremeno i dovoljno precizno odgovara na potrebe, zahtjeve i poruke koje beba šalje. Beba plakanjem izražava svoje primarne potrebe i namirenje koje dođe daje joj osjećaj da je svijet dobro mjesto gdje za nju ima dovoljno onoga čega treba. Ostavljanje bebe da plače, kako bi se naučila da ne traži previše i odvikla od plakanja, je jako povrjeđujuće i ostavlja dalekosežne posljedice. Djeca s takvim razornim iskustvom internaliziraju osjećaj nesigurnosti i nepovjerenja u roditelje, a što se kasnije manifestira u lošijoj poslušnosti kada malo odrastu. Naime, ako dijete stekne povjerenje u roditelja da je tu kada ga treba, jer je roditelj dolazio kada bi zaplakalo, i vjeruje mu sada kroz iskustvo da će biti tu uvijek za njega, vjerovat će mu i kada roditelj bude nešto tražio od djeteta i postavljao zadatke. To dijete osjeća da je uz takvog roditelja sigurno, može mu se prepustiti i želi mu dobrovoljno biti poslušno.

Dijete mora vjerovati da je roditelj dovoljno jak, da se može nositi sa samim sobom i svojim emocijama, ali i da se može nositi sa samim djetetom i njegovim nerafiniranim emocionalnim ispadima.

Sigurno_dijete3

Zbog toga djeca često provociraju roditelje, dovodeći ih do krajnjih granica, što roditelji najčešće pogrešno shvaćaju, a sve to s ciljem da se uvjere da će roditelj ipak biti ok. Ono što dijete želi je da mu dokažemo da se možemo nositi s njim i da smo dovoljno jaki da bi nam se moglo prepustiti. Nikada mu ne bismo trebali poslati poruku da nam je preteško, da nas boli glava od njega, da je nepodnošljivo, da ne možemo više s njim... Poruka mora biti - mi te možemo „hendlati“ , nisi nam previše i znamo što nam je raditi i što je dobro za tebe. Tek tada dijete može biti prepušteno i s povjerenjem opušteno u našem odnosu. Dijete kao da u sebi kaže – moji roditelji imaju sebe, imaju svoj stav i znaju što rade i što je dobro za mene pa ću im se prepustiti i mogu im vjerovati. Ovo kao proces vrijedi pogotovo u fazi „neću“ (terrible two) kada dijete postane nemoguće sa svojim prkosom i kontriranjem. Pogotovo tada želi osjetiti da se roditelj može nositi s njegovom novootkrivenom snagom i osobnošću u izrastanju. To je i jedna od najtežih faza roditeljstva, ali ako je dobro razumijemo ne mora biti teška nikome.

Djeci treba da mi održavamo našu alfa poziciju, da osjećaju da mi brinemo i skrbimo o svemu i da mi sami jesmo odgovor djeci na sve potrebe. Oni trebaju tu vjeru u nas i ne moraju znati za naše normalne strahove i nesigurnosti s kojima se srećemo. Mi njima moramo biti stup sigurnosti i sigurna luka. Treba im uvjerenje da ćemo uvijek biti tu za njih, što je moguće čak i kada im nešto ne dozvoljavamo i kada im postavljamo granice. U trenutku kada se suprotstavljamo djetetovim željama možemo i trebamo to učiniti sa stavom da smo si i dalje dobri, mada će se dijete tada ljutiti na nas, no bitno je da mi držimo dobar odnos dok se ne smiri

Sigurno_dijete2

Dijete će nas nekada pitati ''Mama, hoće li se tebi nešto dogoditi?'' ili ''Hoćeš li i ti umrijeti?'' Iako svi znamo odgovor na ovo pitanje, dijete ga u ranoj fazi ne treba znati već mora nositi uvjerenje da će sve biti dobro jer smo mi tu i bit ćemo zauvijek tu za njih, da mi brinemo i rješavamo sve, da nam mogu vjerovati, da ih nećemo nikada napustiti, da nam pripadaju i da su željena, da u nama imaju svoju bazu, svoj dom, sigurnu luku iz koje mogu otići kad hoće i vratiti se kad im treba, da ćemo ih zaštiti kad zatreba i podržati, i da se s nama nemaju čega bojati. Dijete mora imati snažnu sigurnost da se naša povezanost ne može narušiti i da je ništa ne može ugroziti te da je nijedna njegova reakcija ili ponašanje neće narušiti jer smo mi tu da je čuvamo. Kad god dijete misli i osjeća da mora biti dobro da bi zadržalo mamu blizu i bliskom, u njega se uvlači nesigurnost.

Stvaranje prostora sigurnosti, prepuštenosti, mira, slobode od zabrinutosti, straha i nesigurnosti najbolji je ulog za budućnost jer se iz takvoga stanja djetetu događa prirodni rast, razvoj i sazrijevanje osobnosti.

Piše: Tomislav Kuljiš, osnivač Centra ''Prirodno roditeljstvo''

Podijelite sadržaj putem vaših socijalnih mreža:Share on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterShare on LinkedIn

Komentirajte

komentari