Uloga očeva u razvoju djeteta

Kako tate mogu pomoći u razvoju djece

Uloga očeva u razvoju djeteta

Udio odraslih osoba koje se mogu pohvaliti s dobrim i jako bliskim odnosom s ocem, kroz iskustvo terapeutske prakse, je jako mali. Dovoljno je da pogledamo među prijateljima da bismo vidjeli kako velika većina svjedoči da im je stupanj povezanosti i bliskosti s tatom ispod onoga što su željeli i trebali kao djeca, a često i sada u odraslosti.

Zašto je to tako i što današnji novi očevi mogu učiniti da bude bolje?

Više je razloga zašto je danas teško biti otac kakvog dijete očekuje i treba. Način života i imperativi koji stoje pred današnjim očevima u njihovim dvadesetim ili tridesetim, su društvena i financijska afirmacija koja im onemogućava da provedu dovoljno vremena s obitelji. Također, ponekad i same mame nesvjesno preuzimaju potpunu kontrolu nad podizanjem djeteta i istiskuju tatu iz njegove prirodne uloge. Kako se većina tata ne snalazi baš dobro u novoj ulozi, jer su inače slabo informirani što ih čeka u roditeljstvu, linijom manjeg otpora lako pristanu na to istiskivanje i još više se posvete poslu umjesto domu. Kako je inače odgoj dječaka u našem društvu rigidniji nego curica, to je učinilo da tate po inerciji ponavljaju grube i neprimjerene odgojne metode iz prošlosti na svojoj djeci, što rezultira manjim povjerenjem i slabijom povezanošću djece s njima. Sve to čini da se današnji očevi teško snalaze u očinskoj ulozi, jako im je lako skliznuti u neadekvatno roditeljstvo, a problem je to veći što nakon pada patrijarhalnog modela u društvu, nedostaje model i vizija kvalitetnog oca. Ohrabrujuće je to što vidim da na predavanja u Centru Prirodno roditeljstvo dolazi svojevoljno gotovo jednak broj tata kao i mama, a koji aktivno traže odgovore na ova pitanja.

Najlakše ćemo razumjeti prirodnu i pravu ulogu oca ako krenemo od potreba djeteta po periodima razvoja. Činjenica je da je u prvoj godini, a velikim dijelom i u drugoj, dijete orijentirano prvenstveno na mamu u svom psihološkom razvoju. Kao što ga je mama nosila u trudnoći, tako je i u prvoj godini mamina uloga jedinstvena. Dijete tada ulazi u period simbioze i stapanja s mamom te se od nje u drugoj i trećoj godini, kroz više faza, psihološki i emocionalno odvaja i postaje svoja osobnost. U tom periodu se tate s razlogom često osjećaju kao višak jer dijete pokazuje više interesa za mamu i mama ima neku „čudnu“ moć da ga bolje umiri, utješi, njoj bježi kada je nesigurno i očigledno je više privrženo mami. Za novog tatu koji očekuje da bude važan djetetu to zna biti poražavajuće, no samo zato što ne razumije o čemu se tu radi. Prirodno je da je tada dijete orijentirano na mamu jer s njom ostvaruje primarnu povezanost i s njom ima jedinstvenu dinamiku koja će ga odrediti za cijeli život. Pritom mu je najvažnija stvar kako je mama, u kakvom je emocionalnom i psihičkom stanju jer njeno stanje postaje svojevrstan djetetov  ''set point'' za nastavak života. Pogotovo u prvoj godini, ali i u drugoj, najviše što tata može učiniti za dijete je emocionalna i psihološka regulacija mame, odnosno to da joj bude izvor podrške, sigurnosti, utjehe, rasterećenja od drugih problema kako bi se mogla što više posvetiti djetetu stabilna, sretna, prisutna i posvećena. Kada se očevi ostvare u toj ulozi obično mi svjedoče da su iznenađeni kako se dobro osjećaju tada, što potvrđuje da je to njihova prirodna uloga. Mame i bebe ne moramo ni pitati kako se osjećaju uz takvog tatu. Naravno da paralelno od početka beba i tata razvijaju svoj poseban odnos koji može započeti još dok je beba u mami i taj odnos  kod nekih očeva može biti iznimno prisan i blizak. No, pravo vrijeme tata tek dolazi najčešće  s trećom godinom i nastavlja se u četvrtoj i petoj. Tada dijete privodi kraju psihološko odvajanje od mame i počinje na novi način doživljavati oca. Ponekad to izgleda kao da ga otkrije i pokazuje sve više želje da bude s njim. Slikovito rečeno, tada se dijete odvojilo od jedinstva s mamom i pružilo ruku tati da ga on povede u novi svijet u koji ne može ići samo. Tada dijete počinje avanturu upoznavanja opasnijih situacija - vozit će se u luna parku s tatom dok mama to neće moći ni gledati, učit će voziti bicikl, počet će plivati uz tatu, i općenito istraživati nove uzbudljive stvari. Ali za krenuti u nepoznati svijet mora se opremiti unutarnjom sigurnošću i osjećati se  dovoljno snažno. Po mom iskustvu u terapeutskom radu ljudi osjećaj sigurnosti uvijek vezuju za oca. To je onaj doživljaj da nam netko drži leđa, da smo podržani, da nismo sami, koji ostaje internaliziran i postaje dio nas i onda kada definitivno više nitko nije tu, ali sada ne mora ni biti jer je to ugrađeno u nama i neotuđivo. To je ona važna dimenzija koju dijete dobiva od oca koji je stabilan, svoj, snažan, i kao takav prema njemu zaštitnički i podržavajući. Ideja oca koji ulijeva strahopoštovanje, koji je grub i oštar, koji kažnjava tako da je ''strog i pravedan'', kako najčešće  opisujemo povrjeđujući odnos u kojem smo naučili da ljubav trebamo zaslužiti i zaraditi, nije nikoga baš usrećila. Kada maknemo taj sloj uvjerenja koje nam je nametnuo, da je to bilo za naše dobro, da nije on takav prema nama bio, tko zna što bi od nas ispalo, ispod uvijek probije osjećaj tuge i čežnje za stvarnom ljubavi i bliskosti od strane oca koja nam je tako nedostajala da smo morali zatvoriti srce da nas ne bi previše boljelo.

U ideji strogosti ima dio koji je dobar, ali se stvari obično brkaju. Naime, otac koji jasno i kategorično postavlja granice daje djetetu jedno iskustvo koje je puno važnije od podučavanja dobrom ponašanju i discipliniranja kao što se obično misli. To je iskustvo roditelja koji ima sebe, svoj stav, koji ima snagu, pa iz toga i svoje osobne granice. To je iskustvo roditelja kojeg ima, s kojim dijete može ostvariti kontakt osjećajući njegove granice. To iskustvo daje mogućnost djetetu da internalizira tu energiju, da download-a takav model i ugradi ga u sebe i sutra postaje osoba koja također ima sebe i svoje granice. Permisivnost je, između ostalog,  problematična jer dijete uskraćuje za kontakt sa stvarnom osobom roditelja i ostavlja ga uskraćenog za to iskustvo i time nezadovoljnog, mada su mu ispunjene sve želje, ali ne i potreba za stvarnim kontaktom sa stvarnom osobom oca.

Uloga očeva u razvoju djeteta

Još jedna bitna dimenzija koju dijete treba od oca u ovom periodu je iskustvo viđenja i priznanja sebe onakvog kako se osjeća u sebi. Preduvjet tome je da se dijete osjeća dovoljno sigurno uz oca da može izraziti pred njim svoju autentičnu ekspresiju. Tek kada otac zrcali djetetu da ga vidi i priznaje, dijete može upotpuniti i izgraditi pozitivnu unutarnju sliku o sebi. U biti otac svojim odnosom snažno određuje djetetovu buduću muškost ili ženstvenost ovisno da li se radi o dečku ili curici. Na tu temu vrijedi pravilo da onako kako se otac odnosi prema izrastajućoj muškosti svoga sina, tako će sam sebe sutrašnji muškarac na tu temu doživljavati. Također, i za curice vrijedi da kako se otac odnosi prema njenoj ženstvenosti koja se izgrađuje, tako će se sutra kada odraste ta kćer osjećati kao žena i podsvjesno doživljavati sebe takvom u očima muškaraca. Stoga je jako važno da otac u periodu predškolskog djeteta bude prisutan i pomogne djetetu da afirmira tu svoju dimenziju.


Tomislav Kuljiš, Centar „Prirodno roditeljstvo“

Podijelite sadržaj putem vaših socijalnih mreža:Share on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterShare on LinkedIn

Komentirajte

komentari