Zašto dijete ne želi zaspati, zašto plače?

Jedno od najčešćih zahtjevnih ponašanje djece je situacija kada dijete ne želi zaspati, a mama je već na rubu snaga. Ukoliko se ne radi o fizičkim problemima (bolestima, kolikama i slično) najčešći razlog ne spavanja su emocionalne naravi i, ovisno o uzrastu djeteta i aktualnim emocionalnim potrebama. 

Emocionalne potrebe možemo podijeliti u dvije faze

U prvim mjesecima za mnogu je djecu tipično nespavanje noću i praćeno je povremenim jakim plakanjem. Nespavanje kad nama paše je normalno jer djetetov sustav još nije uspostavio normalan ritam adrenalina, koji nam regulira budnost i spavanje. 

Potrebno je da beba, kroz naredne mjesece, polako usklađuje svoju fiziologiju i svoje prirodne fiziološke ritmove sa maminim ritmovima, kroz iskustvo snažne povezanosti, bliskosti, puno dodira i normalne ovisnosti o mami. No, ako je to praćeno jakim plakanjem, onda postoji vjerojatno dublji emocionalni razlog. I ovdje se djeca jako razlikuju u ponašanju ovisno o senzibilnosti s kojom su rođena, te iskustvu i doživljaju samog porođaja. Ipak, u osnovi je plakanje najčešće uzrokovano nemogućnošću da se emocionalno poveže s mamom i uspostavi tu vezu koju ne možemo vidjeti (wireless connection), ali je osobno jako možemo osjetiti, pogotovo kasnije u partnerskim odnosima. Sposobnost uspostavljanja te povezanosti ovisi o emocionalnoj otvorenosti mame, za koju je potencijal određen još u njenom ranom djetinjstvu kroz iskustvo povezivanja s njenom mamom.

Ako bebu dočeka emocionalno stabilna, otvorena, sretna, posvećena i prisutna mama, prvo povezivanje (bonding) će biti za bebu uspješno i beba će se osjećati sigurno. Biti će od strane takve mame emocionalno regulirana, po potrebi umirivana i tješena, te će tako izgrađivati povjerenje u mamu i život, a posljedično će i lakše tonuti u san jer se općenito osjeća sigurnom. Nedostatak ovakvih iskustava s takvom mamom rezultira time da djetetov sustav biva prožet strahom jer se ne uspijeva povezati s mamom i osjetiti se sigurnim, pa jedino što djetetu ostaje kao mogućnost je da plačem pokuša dozvati mamu u odnos povezanosti i dobiti emocionalnu regulaciju (utjehu) od nje. 

Zasto_nece_zaspati2

Za tu svrhu priroda je bebu opremila vrlo moćnim glasnicama s iritantnim tonom, kojeg je teško ignorirati. No, taj vapaj djeteta i poziv u pomoć još uvijek dobar dio roditelja potpuno krivo shvaća, smatrajući to manipuliranjem i bezrazložnim maltretiranjem od strane djeteta. Poznate nam ideje, i nažalost još uvijek jako raširene, da trebamo ostaviti dijete da plače jer tako jača pluća, spadaju u medicinske stranputice i zablude kao i puštanje krvi bolesnicima s ciljem da ozdrave. Nadam se da će one uskoro postati povijest o kojoj ćemo s nevjericom govoriti i čuditi se činjenici da su se nekada ljudi zaista tako odnosili prema svojoj djeci.

Ponekad plakanje nema veze s roditeljskim greškama ili nesavršenostima. Jako je važno razumjeti da dijete ima potrebu isplakati svoje, nama nevidljive i teško shvatljive, frustracije. Plakanje je njegov prirodan način prorade nezadovoljstava, strahova i povreda koje doživljava, i ne trebamo se svaki put svim silama truditi da prestane s plakanjem.

O tome dosta govorimo kroz ciklus predavanja „Roditeljstvo 0-6g“. Sjetimo se sebe u teškim situacijama kad nam je plakanje donijelo olakšanje i da smo se nakon plača osjećali puno bolje. Tada nam ideje ušutkavanja i stiskanja zuba nisu bile baš drage. Trebao nam je netko tko će biti tu uz nas, da se osjetimo sigurni da se možemo prepustiti i isplakati bol koju nosimo. Ono što tada djetetu treba nije ušutkavanje, duda u usta, vikanje ''Prestani!'', nego stabilan i posvećen roditelj koji pruža svoju prisutnost i pomaže djetetu da isplače svoju, samo njemu razumljivu, tugu ili strah. Važno je samo da ga pritom ne odbacujemo, ne ušutkavamo i da se ono osjeća sigurno plakati na nama, dok mu ne bude dosta. Nakon toga, obično, može mirno zaspati.

Ako je plakanje pred spavanje prečesta pojava u fazi bebe, to može ukazivati da mama treba poraditi na svojoj emocionalnoj otvorenosti i prisutnosti. Po mojim iskustvima iz prakse, uvijek kada se mama, kroz rad na sebi i svojim povredama, pomakne, beba odreagira povećanom smirenošću, lakšim uspavljivanjem i mirnijim snom.

U dobi od dvije do tri godine, često se javi problem da dijete ne želi zaspati kada ga mama stavlja na spavanje. Ova pojava nije razvojna faza kao neka druga zahtjevna ponašanja djece, već ima svoje univerzalne razloge. Jako je česta i roditeljima zadaje probleme pa je ovom prilikom želim dodatno rasvjetliti. Kao i obično nije problem u djetetu, osim ako potrebu djeteta za mamom ne promatramo kao problem, nego u nedovoljnom imanju mame. Zanimljivo je da mnoga ponašanja koja „izluđuju“ roditelje imaju upravo za cilj očuvanje ili produbljivanje djetetove povezanosti s njima. Najčešće samo plakanje, ljutnja na mamu ili čak udaranje roditelja, posljedica je djetetovog nezadovoljstva stupnjem povezanosti koju njegov sustav treba. Mnoge mame zaista i provode cijeli dan s djetetom, ali ne uviđaju da fizička prisutnost te stvarna prisutnost i posvećenost nisu isto. Kad mama nije emocionalno otvorena i dostupna djetetu, najčešće opet zbog vlastitih povreda iz djetinjstva, njena fizička prisutnost može samo pojačavati iritaciju i nezadovoljstvo djeteta. Kao kada nam, kad smo jako gladni, pokazuju kroz izlog najfiniju hranu, a ne možemo do nje.

Odlazak na spavanje u tom uzrastu često je prava drama za mamu jer dijete nikako ne želi zaspati. Probajmo razumjeti da najvjerojatnije imamo posla s djetetom koje nije dobilo preko dana dovoljno mame, i zaspati za njega znači odvojiti se od nje, a tek mu je došla (najvjerojatnije s posla). Svi pokušaji nagovaranja samo okidaju refleks da dijete ostane budno, kako mu mama ne bi opet nestala. To je kao da žednog odgurujemo od izvora i što ga više odgurujemo, to je veći strah da se ipak neće napiti. Često majke svjedoče kako dijete neprestano pred spavanje ponavlja i doziva ''Mama, mama, mama'' što je najvjerojatnije znak da nije potpuno sigurno da će mama biti tu, i da je nije dobilo dovoljno. Tek kada se dijete osjeti sigurno u prisutnost i povezanost s mamom, lakše će se odvajati od nje odlazeći u san. Nagovaranje da zaspe samo mu podiže alarm i doprinosi tome da što duže želi ostati budno. Dijete tad predlaže odlazak u dnevnu sobu, ima stotinu ideja čega bi se baš sada mogli igrati, a u osnovi radi se o potrebi da osjeti bliskost i povezanost s mamom koju je iščekivalo cijeli dan. Ili, nezadovoljno količinom njene stvarne prisutnosti kad je fizički i bila s njim, sada pred kraj dana želi to nadoknaditi.

Dijete ne možemo natjerati da nas manje treba i njegova potrebitost samo pokazuje da nešto ne radimo dobro ili da mi nismo emocionalno otvoreni, dostupni i dovoljno prisutni. Njegova potreba za povezanošću po njegovoj mjeri je legitimna i nije stvar razmaženosti, hira, niti manipulacije.

Ono što je tijelu, da bi se razvijalo, hrana i voda, mozgu i neuralnom sustavu ili psihi djeteta je povezanost. I kako, kad nam treba vode u tijelu, osjećamo jaku nelagodu koju zovemo žeđ i koja nas tjera da si priskrbimo vodu, tako djetetovom psihološkom sustavu da bi sazrijevao treba stanje povezanosti i bliskosti. Ovdje moramo biti svjesni i činjenice da su neka djeca rođena hipersenzibilna, što znači sa povećanim potrebama koje prosječan roditelj teško može zadovoljiti. Bolnom nelagodom sustav tjera dijete da se za to namirenje izbori kod roditelja tako što plače, postaje neugodno, zahtjevno, nastojeći natjerati roditelja da mu da ono što osjeća da treba i dobiti, i bez čega ga boli. Kad smo odrasli, za tu vrstu boli kažemo da nas boli srce ili duša i lociramo je u grudima. Nažalost, ukoliko roditelj ne poduzme nešto sa sobom i ne ispuni potrebu djeteta za njemu potrebnom povezanošću, obično ispadne tako da senzibilnije dijete podigne unutarnje obrane od bolnog osjećaja potrebitosti za kontaktom kojeg ne može ostvariti. Dijete tada postaje udaljenije od roditelja, manje mu vjeruje, postaje poslušno zbog straha od kazne ili motivirano nagradom, ali ne zato što to istinski želi. Kao odrasla osoba, sutra u životu, u pravilu ima probleme u odnosima s drugima, pogotovo s partnerom, jer se ne uspijeva više emocionalno otvoriti i ostvariti stvarnu bliskost. Neka djeca ostanu prožeta bolnim osjećajem da nisu dovoljno dobila, kao odrasle osobe u sebi nose osjećaj nezadovoljenosti i funkcioniraju kroz neprestano potraživanje bliskosti te stalno zahtijevaju od okoline i partnera da im se daje. Druga, robusnija djeca, razviju životni stav da im u biti bliskost niti ne treba, jer osjetiti opet tu bol za njih je neprihvatljivo, te tako prožive život držeći se distancirano od stvarnog kontakta s drugima i od kontakta sa svojim vlastitim emocijama.

Problemi oko uspavljivanja

Problemi oko uspavljivanja su simptom da nešto trebamo promijeniti u sebi ili u svom ritmu života i u pravilu, nakon tih pozitivnih pomaka, oni nestaju.

Čim mama promijeni dnevni ritam, posveti se djetetu, daje mu iskustvo namirenosti preko dana, a na spavanje odlazi sa stavom ''Bit ću uz tebe cijelu noć i ujutro ćemo opet biti skupa'', dijete se opušta i problemi sa spavanjem prestaju.

No, da bi to djelovalo, mora biti stvarno, iz srca, jer sve drugo će dijete osjetiti i neće nam vjerovati. Ovakav odnos nekim roditeljima može djelovati kao maltretiranje i ugađanje djetetu, ali ako razumijemo kratkoročne i dugoročne dobrobiti od toga, ne samo za dijete nego i za roditelja, možemo mirno reći da se, najgrublje govoreći, isplati. Jasno je da su danas roditelji razvučeni između poslovnih, financijskih obaveza i potreba djeteta, i da realno ne mogu sve stići. No, barem tada prihvatimo činjenicu da nije problem u djeci, nego u načinu i ritmu života kojeg su djeca, a i sami roditelji, žrtve. Razumijevanje tih činjenica nam pomaže barem da se ispravnije postavimo prema problemima koje imamo oko djece.


Piše: Tomislav Kuljiš, osnivač Centra ''Prirodno roditeljstvo''

Podijelite sadržaj putem vaših socijalnih mreža:Share on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterShare on LinkedIn

Komentirajte

komentari